It is a true joy to be here with you today, to be a part of this, for you very important day. It wasn’t long ago when I had the privilege to baptize you, and now you also honored me by letting me to be a part of your wedding ceremony.
This is the day the Lord has made;

We will rejoice and be glad in it. (Psalm 118:24)

Indeed, this is the day the Lord has made for Debora and Justin, and all of us will rejoice and be happy with you. 23th of January 2015 is the day to be remembered by both of you for as long as you live. Justin it is very important to remember your wedding anniversary! Trust me I know! This is the day when God blesses your decision to live together and become one. A marriage is a part of the God’s plan for us. ‘It is not good for a man or woman to be alone. We need a helper for almost everything. Remember this. These are God’s words not my. “It is not good to be alone, you need a helperAnd there is no shame in that. No matter how strong or clever we are we still need a helper. Today, Debora you got this person in Justin, but at the same time you need to be his solid ground. Justin, from today you have Debora. She is the No 1 person in your life, after God. When you are happy, she is the first to know. When you are worried, she is again the first to share your worries. You go to her first for an advice and comfort. And from today you are officially promoted to be No 1 person in Debora’s life, after God. Debora and Justin don’t take this new role in each other’s life lightly.
I know that the last thing you want today is me preaching a long sermon. Apparently people don’t remember much of what was said on their wedding day. I know, I did not but someone recorded it for me and I’m going to give you written sermon to read it afterwards in the case you need it. But since a marriage is very important to you, your parents, friends, church, society, children that you might have and especially God, therefore let me to remind you of some advices that the Bible gives us.
First, Paul talks about submission and love, as necessary ingredients for a long lasting marriage. “Wives submit to your own husbandsand Husbands love your wives”(Ephesians 5:22,25). However submission without love is not submission as love without submission is not love. You both need to submit and love each other as “Christ also loved the church and gave Himself for her”. And this is not always easy. Marriage requires commitment beyond anything else and needs to be nurtured. Only then, it can be in according to God’s plan.  
On another occasion, Jesus was talking about a marriage quoting Genesis and said:
For this reason a man shall leave his father and mother and be joined to his wife, and the two shall become one flesh. So then, they are not two but one flesh. Therefore what God has joined together, let no man to separate(Matthew 19:5,6).
According to Jesus a marriage include leaving one kind of relationship and forming another. It doesn’t say forget father and mother. Leaving means that this kind or relationship is not going to be your priority. And this is normal, because your parents have already lost priority in your life long time ago when you have grown up.
You still love them, but they are not first on your top list. You don’t ask them very often for their opinion or advice. They are old and don’t understand the modern age, they are clumsy with computers and mobiles, they even need your help with that and so on. It is good that you are independent, however a marriage that you about to form means that you have to give up one part of your independence. You will again need to ask for another opinion; make plans with your spouse and things are not always going to be as you want, because there is another person in your house and your life. Are you ready for that?  Because all of this, is a way how two become one. It won’t happen by itself. You will need to work on that. You both will need to put significant amount of effort in order for this marriage to work. We all need. But the reword is a great and worthy.
So we can only say to you: “happy wedding day, and may God bless you both”.
 
Pr Jakob Kelava, 23. januar 2015 

 



 



EMANUEL

Subota, 27.12.2014
 

U vrijeme ovih božićnih praznika podsjetimo se obećanja upućenog preko proroka Izaije (7:14), na koje se poziva evanđelist Matej kad govori o Isusovom rođenju, "Eto, djevica će začeti roditi sina, i dat će mu se ime Emanuel", što znači "Bog s nama" (Mt 1:23). Bog je utjelovljenjem postao članom ljudske obitelji. Rodio se kao malo dijete u Betlehemu, odrastao i živio medu ljudima. Hodao je njihovim ulicama i putovima poučavajući neuke i iscjeljujući bolesne. Jeo je i pio s njima i uistinu bio Emanuel, "Bog s nama". 

Ali ovo obećanje ne završava s njegovom smrću na križu, uskrsnućem i uznesenjem na nebo. Isus je rekao: "Ali ja vam istinu govorim: Bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako li odem, poslat ću ga k vama (Ivan 16:7). "A ja ću moliti Oca i dat će vam drugog Branitelja, da ostane s vama dovijeka: Duha istine, ..." (14:16,17). Kako Isus ovdje kaže, Duh Sveti će ostati dovijeka s njegovim učenicima, sve do njegovog drugog dolaska. Znači "Bog s nama" je u istoj mjeri važeće kao i u dane kad je Isus hodao zemljom. I mi danas na ovom bogoslužju uživamo tu prednost da Bog, Duh Sveti bude s nama. Ali ne samo ovdje nego i kad smo kod svojih domova, i onda kad mislimo da smo sami. Mi tog možda nismo uvijek svjesni i često imamo sklonost zaboraviti. Ali On Duh istine po Isusovom obećanju boravi s nama uvijek.

Mnogi Izraelci koji su primili ovo obećanje o Emanuelu još preko dvije i pol tisuće godina nisu ga vidjeli i nisu prepoznali božanstvo u njemu. Za njih je on bio samo običan čovjek. Propustili su prednosti i blagoslove njegove prisutnosti. Mnogi od njih još i danas čekaju Emanuela. Tako nešto se i nama može dogoditi. Dok iščekujemo drugi Kristov dolazak, možemo zaboraviti kako kraljevstvo nebesko počinje ovdje u našim srcima, te da je Emanuel uvijek s nama.

Tko bi želio neki materijalniji dokaz toga, neka pogleda oko sebe. U prirodi i svijetu oko nas možemo vidjeti Boga, njegovu vječnu silu i božanstvo (Rimljanima 1:20).

(Vidi: David Attenborough, Wonderfull World, https://www.youtube.com/watch?v=B8WHKRzkCOY)

Jedno još bolje mjesto gdje možemo vidjeti Isusa danas je ono o kome govori Isus u 25. poglavlju Matejevog evanđelja. On kaže da ce na dan sveopćeg suda jedni biti nagrađeni a drugi osuđeni po jednom jednostavnom principu. "Jer sam bio gladan i dali ste mi jesti, žedan i dali ste mi piti. Bio sam stranac i primi ste me na konak; gol i zaodjenuli ste me. Bio sam bolestan i pohodili ste me; bio sam u tamnici i došli ste k meni" (35,36). Na isti način, odbačeni su oni koji su to propustili učiniti. Isus kaže: "Bio sam gladan i niste mi dali jesti, žedan i niste i dali piti. ..." (42-44). Obje grupe ljudi biti će iznenađene. "Kad je to bilo, kad smo te vidjeli gladna, žedna, bolesna, ... Nije moguće, nikad te nismo vidjeli." Isusov odgovor je: "Što ste učinili ili niste učinili jednom od ove moje najmanje braće meni ste učinili". Drugim riječima, možemo vidjeti Boga u svakom čovjeku na ovoj zemlji. Svi su oni "dio njegovog bića velebnog" (S. S. Krančević, Mojsije). Možemo li to vidjeti, možemo li to prepoznati u svakoj svojoj sestri i bratu?

Neka nam ovaj Božić bude podsjetnik da je Emanuel i danas s nama. To je Božja želja kroz vjekove da prebiva u svakom svom stvorenju. 

 

Budimo svjesni da je Bog s nama. 

I ne zaboravimo da je on u svakom stvorenju na ovoj zemlji, zato pazimo što radimo i kako se odnosimo prema drugima, jer što radimo drugima radimo Isusu.  




Jakob Kelava

 


 

 

 

 

POSVEĆENJE DJECE


Subota, 13. 12. 2014


Posvećenje djece je obred koji se s malim razlikama obavlja u većini protestantskih crkava i on nema ništa zajedničkog s obredom krštenja novorođene djece. U katoličkom, pravoslavnom i jednom dijelu protestantskog kršćanstva, krštenje novorođenčadi obavlja se s ciljem uklanjanja grijeha i primanja u crkvenu obitelj ('
baptism removes both the guilt and the punishment due to Original Sin …’ http://catholicism.about.com/od/beliefsteachings/p/Sac_Baptism.htm).

Naše shvaćanje krštenja, grijeha i spasenja je različito, te stoga i ovaj čin posvećenja djece ima različitu ulogu. To je prvenstveno zajednička molitva Bogu za blagoslov, vodstvo i zaštitu novorođenog djeteta, te traženje mudrosti u njegovom odgoju i podizanju. Neki na to gledaju i kao na javno izražavanje želje roditelja da vode i duhovno hrane svoje dijete u suradnji s Duhom Svetim kako bi razvilo ljubav za Boga i druge ljude. (http://www.willowcreek.org/childdedication). U ovom slučaju roditelji su ti koji pred crkvom daju ovo obećanje.

Biblijsku podlogu za posvećenje djeteta mnogi vide u 1. Samuelovoj 1:11,28 - I zavjetova ovo: ''Gospodine nad vojskama, ako pogledaš na muku svoje sluškinje i spomeneš me se i ne zaboraviš svoje sluškinje nego mi daruješ sina, onda ću ga ja, dok je god živ, posvetiti Gospodinu... Zato ga predajem Gospodinu. Dok je god živ, neka je posvećen Gospodinu!'' Ana je bila nerotkinja, te se molila Bogu za sina. Kad ga je dobila, učinila je onako kako je i obećala – posvetila ga Bogu. Ali u ovom slučaju, Samuelovo posvećenje značilo je odlazak u Svetište i njegovu trajnu službu u njemu. Stoga se ovaj slučaj ne može uzeti kao prikladan primjer posvećenja djece koji se danas obavlja u našim crkvama.

Stari Zavjet govori još i o posveti prvorođenaca (Knjiga izlaska 13) i odlasku u hram i očišćenju za žene koje su rodile djecu (Levitski zakon 12). To je podloga za Lukin izvještaj o donošenju Isusa u hram: Nakon što se navrše dani čišćenja što ih je propisivao Mojsijev zakon, doniješe ga u Jeruzalem da ga prikazu Gospodinu. Jer ovako stoji napisano u Gospodnjem zakonu: 'Svako muško prvorođenče neka bude posvećeno Gospodinu. (Luka 2:22,23). Tom prigodom čovjek po imenu Šimun vidio je dijete s roditeljima, počeo prorokovati i na kraju ih je sve blagoslovio (2:34).

Iako u ovom primjeru postoje određeni elementi koji imaju sličnosti s današnjim posvećenjem djece, ipak je tekst u Markovom evanđelju možda najbliži onome što mi danas podrazumijevamo pod posvećenjem djece. Donosili su k njemu djecu, da bi ih dotaknuo. A učenici su odbijali ljude. Kad to vidje Isus, razljuti se i reče im: ''Pustite djecu, neka dolaze k meni i ne branite im: jer je za takve Božje kraljevstvo. Zaista, kažem vam: Tko ne primi Božjeg kraljevstva kao dijete, neće doći u njega.'' Tad ih zagrli, stavi na njih svoje ruke i blagoslovi ih. (Marko 10:13-16) Roditelji s ženskom, muškom, prvorođenom i ne prvorođenom djecom dolazili su Isusu sa željom da ih on blagoslovi. Učenicima se ovo činilo kao nepotrebno trošenje vremena. Možda su sva ta djeca doprinosila većem neredu i buci u već prenapučenoj gomili ljudi, te su pokušavali održati neki red, tjerajući djecu kućama. Ali Isus je sve ostavio na stranu i posvetio punu pažnju toj djeci, ističući kako bi se i svi stariji trebali ugledati i biti bezazleni i prostodušni kao što su to ta djeca. Ovo je pouka ne samo za roditelje nego i za sve nas u crkvi da vrednujemo i cijenimo malene jer oni su dar i nagrada od Gospoda (Psalam 128:3).

Odgoju i poučavanju djece se u biblijsko vrijeme pridavala velika važnost. To nije bila samo zadaća roditelja i učitelja, nego i cijele zajednice. Ono što slušasmo i doznasmo, što nam pripovijedaše naši oci, to nećemo zatajiti njihovoj djeci, nego ćemo predati budućemu naraštaju slavna Gospodnja djela, negovu moć i čudesa što ih je činio. Svjedočanstvo postavi u Jakovu; u Izraelu Zakon postavi i zapovijedi nasim ocima da o njemu pouce svoju djecu, da to sazna budući naraštaj i djeca koja ce se roditi; baštinili su to da propovijedaju svojoj djeci, da bi i oni stavili u Boga svoje ufanje i da ne bi zaboravili Božjih djela, (Psalam 78:3-7). Prednost i dužnost svakog od nas ovdje je da djeci pokažemo Boga kroz svoje živote. Da ih volimo kako ih i Isus voli i budemo im blagoslov.

Kao dječak, Martin Luter posjećivao je lokalnu crkvu u Mansfeldu, Njemačka. Skoro svake nedjelje sjedio je tamo i posmatrao oslikane vitraže. Gledao bi u sliku ljutitog Boga koji zamahuje macem. Bog mu se činio tako strog, kao da je spreman svakog časa baciti njegovu dušu u vječni pakao. U jednoj drugoj crkvi bio je fasciniran jednom slikom koja je pokazivala brod, koji po olujnom moru plovi k nebu. U brodu su bili crkveni velikodostojnici, dok su obični ljudi plivali okolo pokušavajući da i oni stignu na cilj. Luter je je bio preokupiran slikom Boga kao suca, vjerujući da je jako teško, gotovo nemoguće biti spasen, ali veoma lako biti izgubljen. ( preuzeto s https://www.adventistmedia.org.au/watch/a-picture-of-god)

Tko je oslikao ovakvu sliku Boga u umu Martina Lutera? Da li je za to bio zaslužan onaj majstor koji je napravio prozor u crkvi u Mansfeldu ili onaj umjetnik koji je naslikao brod na olujnom moru? Teško je povjerovati da bi netko došao do takvog zaključka samo na osnovu ta dva primjera. Ne samo umjetnici ili roditelji, nego cijelo društvo stvaralo je takvu sliku Boga u umovima budućih naraštaja. Bog je za njih bio osoba koju se ne može voljeti, netko koga se treba bojati: netko tko će ih jednog dana peći u ognju vječitog pakla kroz cijelu vječnost.

Možda to zaboravimo, ali svi smo mi odgovorni i svatko od nas doprinosi tome kakvu će sliku Boga ova djeca ponijeti iz naše crkve. Zato mi roditelji i odrasli trebamo se pobrinuti da oni mogu vidjeti istinski odraz Isusovog lika u našim životima. Dok su mali i dok su djeca, gledat će na nas. Kad odrastu onda će biti prekasno. Zato svako posvećenje djeteta u našoj crkvi neka bude podsjetnik svima nama da uložimo trud, ljubav i strpljenje u tu djecu. Da svi mi vodimo djecu k boljem razumjevanju našeg nebeskog Oca. Neka nam ona budu podsjetnik i pouka kako je ''za takve Božje kraljevstvo'' (Mk 10:14). Kao što oni imaju djetinje povjerenje u svoje roditelje, tako se i mi trebamo učiti imati povjerenje u našeg nebeskog roditelja.
 

Mi smo ovdje da ih učimo, ali i oni uče nas. Djeca su naša budućnost, te su stoga vrijedni svake investicije, strpljenja i ljubavi.

Ophodimo se prema njima onako kako je i Isus to činio.

                                                                                          
Jakob Kelava